Svadbeni običaji

Život u Mrkovićima prožet je običjima, kao i u drugim mjestima, koji prate čovjeka od rođenja do smrti.Mrkovići su tri vijeka živjeli dosta izolovano od šire okoline, što je imalo uticaja da nastanu i razviju se mnoge specifičnosti. Tako je govor Mrkovića postao poseban dijalekat, a jedinstveni su po mnogo čemu i običaji vezani za rođenje, ženidbu – udaju, smrt, vjerske praznike i značajne poslove. Ipak, svadbeni običaji su najbrojniji i jedna od specifičnosti ove sredine. Oni u sebi sadrže humanost, solidarnost, međusobno poštovanje, bogat folklor, a i praznovjerje. Moglo bi se reći da su postali jedna vrsta nepisanih pravila po kojima se organizuje i izvodi svaka svadba. Čak i danas, u sasvim izmijenjenim uslovima organizovanja svadbi, brojni stari običaji se čuvaju i primjenjuju.

Vjeridba

Vjeridbu su najčešće ugovarali roditelji, uz prećutnu saglasnost đetića i đevojke. Često se dešavalo da se veoma malo ili nimalo poznaju. Kad očevi sve utanače, momkov otac šalje najuglednojeg rođaka ili prijatelja da traže (prose) djevojku. Prosac je u narodu poznat pod imenom glavedžija. Glavedžija prima ovaj zadatak kao veliku čast i bira dan (obično ponedjeljak, srijeda ili četvrtak) kad će poći u prosidbu.

Određenog dana glavedžija odlazi kod djevojčinih, sjedi se muhabeti i pije kafa. Na određeni znak domaćina žene izlaze iz sobe. Ostaju samo otac, stric i starija braća. Glavedžija otvara priču: ¸¸Poslao me B.A. da tražim vašu đevojku A. za sina D. To je poštena i na nam kuća, đetić je kao soko pametan, radan, sluša roditelje itd.² Zatim nabraja imovno stanje – par volova, obor sitne stoke, konja, kaštar žita, ambare pšenice i drugo. Gdje toga nema, vješt glavedžija, lijepom pričom uljepša stanje. To se uglavnom dešava kad momak i djevojka nijesu iz istog mjesta – sela, pa se porodice manje poznaju. U tim slučajevima vjeridbe se stvarno obavljaju putem posredovanja – bez predhodnog dogovora roditelja.O vještini glavedžija postoji anegdota - kažu istinita:

Pita djevojkin otac glavedžiju kako živi familija koja mu prosi kćer – da nijesu siromašni. A ovaj će:"Ko ima pet-šest rala zemlje, ogradu maslina, par volova, 50-60 koza i ovaca, pun kaštar žita – ne može se reći da je siromah čovjek." Roditelji djevojke, ne shavatajući igru riječi, pristaju da daju djevojku.
Par dana poslije udaje mlada traži pogledom gdje su ta silna dobra koja su pri prošnji pominjana. Od svega bilo je jako malo. Na nedjelju , poslije udaje odlazi roditeljima i priča što je od svega našla, a šta ne. Otac mlade traži glavedžiju spreman da ga uhvati za vrat, zbog silnih laži koje je izrekao. Ovaj se hladnokrvno brani: "Ja sam rekao ko ima, a ne da on ima.

Na dan prosidbe, rodbina djevojke, prije svih otac, zahvaljuje se na prosidbi i saopštava da će odgovor dobiti za nedjelju dana, nakon dogovora sa ostalim članovima porodice i bližom rodbinom.

Ako je odgovor pozitivan momak, odnosno njegovi roditelji spremaju prsten i druge darove i šalju djevojci. Te darove djevojci odnosi dajo (ujak), sam ili sa još dva člana najbliže rodbine. Broj donosioca darova mora biti neparan. Djevojačka rodbina ih dočekuje srdačno, zadržava ih na ručku i svakog od njih daruje. Time se poslovi oko vjeridbe završavaju.

Vrijeme udaje se dogovara naknadno. Ostavljalo se najčešće godinu dana, pa i više da bi djevojka imala dosta vremena da pripremi prćiju (miraz).

U periodu od vjeridbe do ženidbe mladi se ne viđaju, ako su blizu čak i izbjegavaju da se sretnu. Roditelji se za to vtijeme ne posjećuju.

Dan svadbe se ugovara posredstvom glavedžije ili nekog drugog prijatelja, ili ditektno, ali ne na javnom mjestu. Samo vjenčanje obavljalo se prije svadbe, pred kadijom u mećemi.

Tri dana prije svadbe momkova rodbina šalje djevojci armagan (darove koje nosi mlada na dan udaje). Taj paket poklona sadrži: vjenčani prsten, jednu ili dvije niske cekina, ruho koje će mlada nositi na dan svadbe, šminku i drugo. Tu su i darovi za ukućane i svojtu u onom obimu koji su dogovorile dvije porodice, jer se radi o uzajamnom darovanju.

Armagan donosi ujak, sam ili sa još dvojicom iz bliže rodbine. Darove prima ujak djevojke, adžo (stric) ili brat, unose ih kod djevojke koja je sama u sobi, prekrivena crvenom šamijom (marama).

Donosioci darova ručaju, popiju kafu i nastavljaju razgovor sve do druge kafe koja je jako zaslađena. Uz nju se donase darove od djevojke. Gosti kafu samo probaju da bi se uvjerili da je to kafa poslije koje treba da odu.

Radoznale djevojke i žene razgledaju armagan uz srdačne čestitke.

Pripreme za svadbu

Nedjelju dana prije svadbe domaćin okuplja svojte, prijatelje i komšije. Saopštava im dan svadbe i broj kuća koje namjerava da pozove. Dan svadbe je obavezno bio ponedjeljak ili četvrtak. Najbližim rođacima pripada čast da pozovu goste na svadbu. Svaki pojrdinac dobija spisak sa imenima familija koje treba da pozove. Najbliže rođake domaćin poziva sam. Pozivar ide kod svakoga u kuću, sjedne popije kafu ili šerbet i uz zahvalnost na piću saopštava domaćinu da je toga i tog dana pozvana na svadbu, uveče ili samo na jutro. Uveče znači da je pozvan noć uoči svadbe, a na jutro samo na dan svadbe. Pri odlasku domaćica daruje pozivara čarapama ili peškirom.

Postoji i pozivanje naput - kad domaćin poziva samo pojedinca. U tom slučaju pozivar ne ide kući već pozvanom saopštava to prilikom nekog susreta ili mu šalje ceduljicu.

Domaćin, dalje, upoznaje prisutne sa svim poslovima koje treba obaviti do svadbe i za svadbu. Poziva ih da pomognu, predlaže domaćina koji će umjesto njega rukovoditi svim poslovima. To je obično ugledan komšija ili rođak koji dobro poznaje običaje i koji svojim autoritetom pruža sigurnost da će posao biti dobro obavljen. Poneko komšijama prepušta da oni izaberu domaćina. Odgovornost za preuzete poslove je maksimalna od svakog pojedinca.

Dan uoči svadbe svi su na okupu, svako zna svoj zadatak. Najviše posla ima oko pripremanja mesa. Kolje se goveče ili više sitnih brava, što zavisi od mogućnosti domaćina i broja zvanica. Klanje vola se oglašava jakom eksplozijom ili pucanjem iz pušaka.

U kući je svečano i živo. Naročito kod djevojke. Mlada je prvi put obučena u nevjestinsku robu, okićena niskama cekina na glavi i grudima kao i prstenjem na rukama. Siromašnima će za taj dan svojte pozajmiti samo da bi mlada izgledala svečano i zadovoljno. Ovakvi postupci se veoma cijene, poštiju i nikad ne zaboravljaju. Mlada sjedi na stolici, a uz nju su dajna (ujna) i nena (strina). Na zidu Iza njh je veliki, domaće tkani čaršav, pretežno crvene boje i drugi dekorativni predmeti što prostoriju čini svečanom. Mlada posjetioce pozdravlja ustajanjem, oborena pogleda. Nema rukovanja ni ljbljenja. Ovakvo držanje zove se - sjedi na sram ili srami se. Toga dana dolaze ženi i drugarice iz porodica koje nijesu pozvane na svadbu da daruju nevjestu i čestitaju joj.

Dan se završava večerom i veseljem za komšije koji su pripremali svadbu i druge zvanice. Pjeva se igra i veseli do kasno u noć.

Svadba

U ranim jutarnjim časovima na okupu su najbliže svojte i komšije. Negdje u natkrivenom prostoru gori vatra, a na njoj kazan na jakim sadžacima. Akčija (kuvar) sa 2-3 svoja pomoćnika budno prati kuvanje mesa i pilava. Sve je spremno za doček gostiju. Čuje se koji pucanj iz puške ili pištolja. Na prilazu kući čovjek sa nakaradom (bubnjem) udara u nakaradu na taj način pozdravljajući svakog gosta. Na dva tri sata prije podna počinje masovni dolazak pozvanih. Dočekuje ih domaćin sa odraslim muškim članovima familije. Kod mlade ulaze samo žene sa darovima njoj namijenjenim, veoma često su to djelovi nošnje. Muškarci daju novac.

Koj` u kolo ajd` u kolo
koj` za mena ajd` do mene. Fatajte se beile ruke,
svako dobro ufatile,
gledajte se crne oči svako dobro pogledale

Domaćinstvu se za svadbu donose kao poklon, najčešće, prehrambeni artikli i to tri vrste: pogača ili slatka pita (na njoj gruda sira) i kilogram šećera. Ova vrsta poklona je istovremeno i humani čin. To je pomoć siromašnim porodicama, koje osjećaju potrebu da naprave svadbu, iako su slabijeg imovnog stanja. Bogate familije sve što ostane poslije svadbe podijele siromašnijim komšijama. Svadbeno veselje počinju ukućani s pjesmom koja poziva u kolo:

Domaćima se brzo priključuju svojte i komšije, dok ostali čekaju da ih neko iz rodbine lično pozove da se uhvate u kolo. Žene bez poziva neće ustati da igraju, čak se malo i odupiru, iako mnoge jedva čekaju da zaigraju. Po jedan ili dvojica rođaka zaduženi su da davanje gajreta (štimunga).

Postupak je isti i na muškoj i na ženskoj svadbi, s tom razlikom što se mlada, kad dođe u dom, ne daruje od strane zvanica. Sat' dva iza podna se ruča

Prije i poslije ručka obavezno se peru ruke. Gdje nema tekuće vode na više mjesta po jedan komšija, obično mlađi, sipa gostima vodu da operu ruke. Tu je i sapun i suprapešćir (tkani pamučni peškir dug po nekoliko metara) za brisanje ruku. Za postavljenim soframa prvo sjedaju najstariji i jabandžije (zvanice iz udaljenih sela). Jede se kašikama iz jednog ovećeg sana (zdjele). Ukućani obilaze svaku sofru po više puta uz uobičajeno ''Bujrum, bujrum!'' Uz pilav počinje i pjesma: ''Ovako se pilav ije bilbero moj dilberu''. Gosti za trpezom odgovaraju: ''Nije tako, no ovako bilbero, moj dilbero!''. Zatim zahvate punu kašiku pilava pa je daju domaćinu, domaćici i drugima koji su oko sofre. Sve je propraćeno pjesmom koja se naizmjenično pjeva. Na poslijetku stiže i akčija, pa se i njemu zapjeva. Domaći ga podižu na ruke i nose oko sofre.

Odlazak za nevjestu

U poslijepodnevnim časovima, stari svat (otac, stric ili neki drugi kućni prijatelj) objavljuje polazak za nevjestu. Barjaktar uzima bajrak, za njimpolaze svatovi i svi ulaze u kuću – u mladoženjinu sobu, zaigraju i zapjevaju, pa zatim uz šenlučenje iz pušaka i pištolja i uz pjesmu ²pođosmo li, pođosmo², polaze za nevjestu - pješice i na konjima. Konj na kojem će biti mlada okićen je peškirom, izvezenim maramama, pokojim cvijetom, a na čelu mu je okačeno džepno ogledalo.

Neposredno pred dolazak svatova kod nevjestine kuće u dvorište se iznosi prćija. Kada se svatovi primaknu kući prestaje veselje. Oslabađa se prostor za doček svatova igru i veselje.Ukućani i najbliži prijatelji staju u red na ulazu. Dočekuju svatove, pozdravljaju se sa njima i izmjenjuju čestitke. Otac mlade ne izlazi pred svatove.

Stari svat i barjaktar, pred svatovima, kruže oko nevjestinske prćije u smjeru kazaljke na satu, ili kako se to u narodu kaže ²kako sunce ide². Za to vrijeme mlada iz kuće, kroz vjenčani prsten, treba da izbroji najmanje tri svata.

Domaćini čašćavaju svatove slatkim, šerbetom i sokom. Sve se dešava u neposrednoj blizini prćije koju čuva dječak. Pred odlazak prilazi mu mladoženjin otac i traži da se udalji jer hoće da nose robu. Dječak, predhodno dobro pripremljen, kaže: "Plati, pa nosi". Nastaje pogađanje; otac nudi najmanju novčanicu, ovaj naravno neće ni da čuje. Zatim nudi veću, no dječak i dalje ne pristaje. Najzad domaćin vadi iz novčanika onoliko koliko će otprilike biti dosta. Tek tada, poslije zagrljaja sa domaćinom, dječak napušta svoje mjesto. Prilaze mladoženjini ujaci sa konjima i počinje tovarenje robe.

Jedan od domaćih vezuje bajraktaru peškir za koplje iznad zastave. Bajraktar mora biti oprezan da mu ne priveže peškir iznad mladoženjinog. To se pokušava da bi se malo narugali bajraktaru i svim svatovima.

Svatovi se povlače iz dvorišta, a đever privodi konja za nevjestu. Nju iz kuće izvode brat i ujak i pomažu joj da se popne na konja. Đever vadi pripremljen šećer u kocke i baca po mladoj i prisutnima. U tom momentu tu je najviše žena i djevojaka. Zatim prihvata konja sa mladomi u pratnji pratigača (mladina rodbina) priključuje se svatovima. Tek tada svatovi kreću. Prvo polazi konj sa prćijom, zatim svatovi u istom poretku kao u dolasku, a za njima mlada sa pratigačima – rodbina i prijatelji koji su joj bili na svadbi.

Neposredno pred povratak svatova svi iz mladoženjine kuće izlaze pred kuću da pozdrave mladin dolazak. Žene i djevojke je dočekuju sa pjesmom:

Dobro došla jenđe naša
medna usta donijela
i za kuću i za selo
i za kućne prijatelje

Prvo pojavljaivanje svatova sa mladom, bez obzira na udaljenost, obasjava se većim ogledalom da se sačuvaju od zlih očiju. U neposrednoj blizini kuće đever zaustavlja konja sa mladom da bi ona učunila temena kući (tri puta se poklonila).Ispred kuće donosi se babuna da mlada pri silasku sa konja stane desnom nogom na nju. Pridržava je brat i ujak. Zatim prilazi kućnim vratima i ponovo tri puta čini temena, i onda prelazi kućni prag - obavezno desnom nogom. Dok mladu uvode u kuću đever se popne na konja i zaigra ga po ravnom putu ili njivi.

odbina uvodi mladu u njenu sobu, sjednu je na unaprijed pripremljeno mjesto, objasne joj gdje su darovi koje po njihovom izlasku treba da podjeli, pozdravljaju se sa njom i izlaze. Priključuju se ostalim pratigačima koji su već sjeli u kuću ili dvorište. Budu počašćeni i onda odlaze. Dok su pratigači tu ne pjeva se, ne igra i ne puca. Pucanje se u tom trenutku smatra uvredom i domaćini su izričiti u u zahtjevu da se ne puca dok pretigači ne izmaknu.

Mladu ne ostavljaju dugo samu. Prvo joj đever donosu šerbet. Ona ga tri puta prinosi ustima, ali ne pije. Na kraju spušta đeveru, kao dar, novac na tacnu.

Ujak donosi ibrik sa vodom da umije ruke. Ona sastavlja prste obiju ruku on posipa toliko vode da ona pokvasi samo prste. Pri odlasku mlada ga daruje peškirom, koji mu prebacuje preko ramena. Donosi se zatim muško dijete koje sjeda nevjesti u krilo i njega sljeduje prigodan poklon.

Zatim kod mlade ulaze zaova, jetrva, ujna i još poneka žena, presvlače je, šminkaju i pozivaju ukućane da je vide i daruju. Ulaze poslije i ostali, najviše žene i djevojke da vide mladu i čestitaju joj, ali bez dodira. Ako je soba prostrana tu se zaigra i zapjeva ali ktatko. Veselje se odvija u drugim prostorijama ili u dvorištu do kasno u noć.

Do kraja treće decenije ovog vijeka muškarci i žene odvojeno su se veselili. Stariji adžo stao bi na vrata prostorije u kojoj su žene i budno motrio da ne uđe ko od muškaraca. Dešavalo se da mu momci i doskoče. Obukli bi se u žensku nošnju, našminkali i ulazili bez zaustavljanja. Kad se dobro izigraju i napjevaju izlaze. Poneki bi se i namjerno otkrio. Stari bi se ozbiljno ljutio, više što mu se ostali smiju, nego što su ga prevarili.

Za sve vrijeme svadbe mladoženja se ponaša veoma sramežljivo. Dok mlada pristiže on se krije. Drugovi ga pronalaze i izudaraju jastucima iz prćije. U veselju jako malo učestvuje ili nimalo.

Poseban štimung veselju davali su tzv. surati. To su ljudi obučeni u različite nošnje, dobro maskirani. Igraju, pjevaju, gestikulišu i slično, čineći tako, svadbu vrlo zabavnom.

Sjutradan đever vodi mladu na izvor da zahvati vode i to rano ujutro da ne bi došao ko prije je da omađija vodu, a time i nju.

Poslije nedjelju dana mlada sa svekrom ili đeverom, svekrvom, zaovom, jetrvom i strinom ili ujnom ide u rod (na neđelju), gdje ostaje samo jedno veče, a nakon petnest dana ostaje tri noći. Kasnije se posjete nastavljaju: tast i tašta sa najbližom rodbinom odlaze u prviče (u prvu posjetu), a zatim zet sa bratom i ujakom odlazi u tazbinu.

Time se zatvara krug svadbenih običaja.

Kulturna baština

Autor: Hasan M.Nikezić
Rodjen je1958. godine u Velikoj Gorani, dugogodišnji je nastavnik istorije i georafije u osnovnoj školi "Mrkojevići" u Pečuricama.Završio je Filozovski fakultet u Nikšiću.

Na prostoru Mrkojevića su se vjekovima preplitali uticaji razlicitih kultura i civilizacija .

Sve su one ostavile brojne tragove pretočene u različite vrste spomenika čije istorijske,arhitektonske, ambijentalne i druge vrijednosti svjedoče o stepenu razvoja pojedinih kultura i pojedinih epoha .

Kulturna bastina Ilirskog,Rimskog i Staroslovenskog perioda moze se rekonstruisati na osnovu arheoloških nalaza.

Najstariji nalazi potiču sa Mogile Curanovića (Ravanj) stare oko 2600 godina .

Na istom lokalalitetu pronadjena je i goticka statua iz XV vijeka.

Iz slovenskog perioda sačuvani su samo ostaci vjerskih objekata .

Arheolog Đurđe Bošković je prilikom istraživanja 1962.god pronašao ostatke 13 srednjovjekovnih crkava.

Najpoznatije crkve su : Sv.Nikola u Dobrovoj Vodi, Sv.Ilija u Veljem Selu, u selu Dabezici postoje ruševine 5 crkava,zatim crkva Sv.Petka u Markezićima ,crkva Sv.Katarine u Ravanju i crkva u Komini.

Postoji realna mogućnost da je u oblasti Mrkojevića crkva Svetog Andrije u kojoj je sahranjen dukljanski kralj Mihailo Vojislavljević.

Za vrijeme perioda turske vladavine tokom XVIII i XIX vijeka sagradjene su Mrkojevićke dzamije .

Dzamija u Veljem Selu podignuta je 1749. godine, u Gorani 1783. godine ( na temeljima ove dzamije 1996.god sagradjena je nova dzamija), u Dobroj Vodi 1802. godine ( sanirana 1980- 1986), dzamija u selu Kunje sagradjena 1807. godine , dzamija u Pecuricama 1891.god i dzamija u selu Leskovac za koju nema pouzdanih podataka o godini gradnje.

Sve su to bile skromne gradjevine izgradjene za potrebe lokalnog stanovnistva . Vremenom su dogradjivane tako da danas samo pojedini fragmenti podsjecaju na nekadašnji izgled. Slicno je stanje i crkvom Sv.Ilije u Veljem Selu i Sv.Jovana Vladimira u Dobroj Vodi.

Jedna od značajnih kulturnih blaga Mrkojevića je Škola otvorena 1885.godina.

Znacajno kulturno blago prestavljaju i očuvani nadgrobni spomenici iz ovog perioda . Oni su često i jedini istorijski izvori na osnovu kojih se proučava porijeklo pojedinih brastava i proces islamizacije Mrkojevića.

Iz Turskog perioda potice i Kula ( odbrambeno utvrdjenje) u podnozije Rasovca (Leskovac) djelimicno porusena u Balkanskim ratovima . Objekti stari svega stotinjak godina danas su toliko rijetki da se mogu smatrati prvim kulturnim blagom. U takve objekte se mogu svrstati uredjeni izvori(toček) u Pečuricama i Veljem Selu, zatim Kamenički Most na rijeci Medjurjec, vodenice(mlinovi), gumna , kaštari i tradicionalne mrkovske kuće.

Mrkovske kuće

Sve su kuće su uglavnom gradjene od kamena i kreca (klaka).

Kuce su dvospratnice ili prizemljuše pokrivene crepovima kanalicama (tiglama) . Krov mrkovske kuće na dvije vode i osnovni dio krova je šljeme. Na oba kraja šljemena su podignuti komini(dio krovne konstrukcije) do kojih su zidovi prorezani da tuda prolazi dim iz "glanjaka"(ognjista) i odzaka .

Po šljemenu su gradjeni "kiljani" koji sluze kao ukrasi. Sa obe strane šljeme je podupretu drvenim stupcima ( cungeljima). Od rebara podupiru sljeme deblje gredice "gršaneze", sa jednog rebra na drugog preturene su grede. Preko gršaneza su prikovane debele,plosno otesane žile "polazine".

Unutrašnji raspored kuce je takav da iza glavnog ulaza dolazi predsoblje, iza njega su odaje,ognjiste ili dimnjak . Podovi su od šeganih, cerovih štica .Kućna odjeljenja izdvojena su daskama "perdom" ili ćerpičem( krec i pijesak). Podovi odaje su prekrivrene vunenim ćilimima ili sturama (prostirka pletena od trske).

Sve su sobe prostrane kao i kuhinja .Uobicajeno je bilo da su sobe za spavanje odvojene od prostora kuhunje i ognjista. U kuhinji vise o gredama nizovi (vjenčovi ili vrestovi) luka ( kromita ili česnaka), klipovi(klasovi) sjemena kukuruza. U kuhinji je veliki kašun sa poklopcem a ispod su "naćve" (posuda za mješanje hleba). Sastavni dio vecine kuca su bile pećare(pećnice za pečenje hleba) , takodje je karakteriše mali broj prozora(pendžera) i koji bili su malih dimenzija.

Danas je vrlo tesko naići na očuvanu staru mrkovsku kucu kao što je gore opisano. Tome su u mnogome doprinjeli i katastrofalni zemljetresi 1968 i 1979. godine, poslije kojih su mrkovske kuće dobile nov moderan i savremen izgled.